full screen background image
Search
Tuesday 23 January 2018
  • :
  • :

“Sunčev Zrak” kroz lupu digresije

10002950_3944257741569_2087340202_nOvog mjeseca smo proslavili godinu dana postojanja portala „Sunčev Zrak“. U skromnom broju, ali prijatnoj atmosferi smo izvršili digresiju nad proteklom godinom – na početak rada, sam tok i naravno projektovali misli na neke potencijalne buduće podvige. Okupili smo se, pored namjere malene proslave, da na traku ostavimo zapis utisaka nas dopisnika. Ono što je naizgled bilo lako, pri samom snimanju se pretvorilo u nešto veće – dobijete jedan minut da kažete nešto što će opisati vaš cjelokupni utisak, snažno ali koncizno i pred vama se jedino nađe blokada. Znate, to je trenutak u kojem u nekoliko rečenica treba da izrazite nešto za šta bi trebalo par strana papira. Zato ću sada, po dobrom običaju, iskoristiti rubriku Svaštara za jedan obuhvatniji komentar.

Kao volonter prilazite pokretu te vrste sa ciljem da budete korisni, da drugi uživaju u vašem radu i da uspijevate doprinijeti nekom većem cilju i prosto ostaviti trag altruizma za vama koji će drugi moći pratiti. Naravno da sam se potrudila dati jedan objektivniji vid posmatranja na volontiranje, no moramo uzeti u obzir da se volontiranje ispoljava u mnogo različitih formi, te se pri percepiranju istog to treba imati na umu.
Prošle godine u ovo vrijeme, kada sam odlučila postati dopisnik ovog portala, nisam ni zamišljala neko konačno odredište sa istančanom namjerom. Iskreno, tada ni sama nisam shvatala šta znači biti volonter. Uvidjela sam priliku da usavršim neke svoje potencijale u pisanju i iskoristila sam je. Svake nedelje sam htjela pisati tekstove koji će se dopasti čitaocima, pa makar nekom broju i poslije nekog vremena steći šačicu ljudi koja sa mnom dijeli mišljenje po pitanju nečeg. Sada vidim da je to bio pogrešan stav. Sada uviđam da sam pri obavljanju nedeljnog zadatka postavljala sebe na prvom mjestu, iako sam se mogla zareći da to ne radim. Sa druge strane, trudila sam se da pri odabiru tema uvijek odlučim za nešto meni blisko da bih mogla dati jedan potpuniji uvid u ono o čemu pišem. To mi je u početku nekako i išlo, prvih par mjeseci, a potom kreće rasipanje i jedna blokada u ličnom polju koju mi je trebalo iznimno vrijeme da otklonim.
Šta sam ja dobijala sa druge strane, u hijerarhijskom nizu koja u ovoj redakciji nije osjetna ni mrvu? Razumijevanje. Iznova i iznova sam nailazila na povratnu informacija da je u redu ako ne mogu bolje, ali konstantno podupiranje tog uspavanog potencijala i da treba da ga iskoristim. I dalje sam mislila tada da se govori o meni, uporno izostavljajući te čitaoce koji bi nekom prilikom (pogrešnim klikom) mogli zalutati na moj tekst. Šta sam im ponudila? Osrednje napisan, kvantitativno nedovoljan spis koji bi mene lično ostavio nezadovoljenom po pitanju unijetih riječi. U trenucima kada je meni bilo lakše editovati neki tekst nego napisati svoj, ponovo sam dobijala razumijevanje. O, toliko razumijevanja. Međutim, ono što je pomjerilo fokus sa subjektivnog na objektivni doživljaj jeste taj da ne smijemo u procesu nijednog rada zaboraviti za koga nešto radimo. Da, svakodnevnica nosi obrise ličnog napretka ali tek kroz formu kolektivnog možemo sebe unaprijediti. Zaboravila sam bila za koga pišem, možda na početku istinski ne znajući, no me sada to saznanje stiglo, uhvatilo za rame i ulilo riječi konfirmacije.

DSCF3098Vidite, nezahvalno bi bilo pisati o onome što je definicija života za mene u ovim godinama pa se neću sada time baviti. Pomenuću pak sljedeće – ono što sam naučila do sada pri ovom volontiranju jeste da je potrebno u tih sedam dana prije objavljivanja tekstova da izvršim organizaciju svog slobodnog vremena potom kvalitetno odradimo svoj dio posla. Pomenuh da je to u početku nekako i išlo, no se onda čovjek olijeni i prosto ide linijom manjeg otpora. Spozaja te greške u stavu je otplatila visoku cijenu stagnacije na ličnom polju, jer se samim uvidom u grešku ona mogla i ispraviti, tj. otkloniti. Onog trena kada naučimo da život nije puka cifra, već svakodnevni , konstantni, potpuni unos u dan i sve ono što nam jedan dan nosi – tek onda dobijamo priliku iskusiti i doživjeti sve to. Ako letimo kroz vrijeme, tek ponekad osvrćući se na sve signalčiće koji nas više umornim glasom dozivaju, propuštamo esenciju i ljepotu življenja koja se sadržava i u onim teškim danima, a nerijetko i porazima. Istrenirano ljudsko oko se rijetko odluči iskoračiti iz začaranog kruga, te se sve ono što nije propisano kao lijepo baca u korpu za otpatke, a samim tim se baca i potencijalno znanja mnogo većeg značaja. Kada naučimo da živimo u danu, da udišemo dan, ne propuštamo već konstantno uviđamo i neprekidno učimo. I to je ljepota življenja.

Ukratko, to je ono što sam stekla za vrijeme jednogodišnjeg volontiranja u Sunčevom Zraku. Pored toga sam stekla divne saradnike, ličnosti prijatnih karakternih osobina sa kojima je lako raditi – a to je već do pola obavljen posao.
Ono što želim poručiti svim budućim volonterima jeste da ih ne obeshrabre prepreke na putu, već da se ciljno ustreme na iste. Nadalje, ono što želim poručiti čitaocima jeste da od nas zahtijevaju bolje i ljepše, kroz bilo koji oblik komunikacije, jer nije dovoljno da vam nedeljno donosimo živopisne tekstove raznih sadržaja nego treba skupa da ciljamo na promjenu u društvu i stanju uma našeg društva koja će donijeti dobra svima nama. U to ime želim da nastavite da nas pratite, da pratite naš rast i razvoj i na kraju – da budite dio istog!




One thought on ““Sunčev Zrak” kroz lupu digresije

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *