full screen background image
Search
Tuesday 23 January 2018
  • :
  • :

Slobodan Vuković: “I te kako ima ljudi koji mogu pružiti mnogo više nego što mi očekujemo.”

10261689_10203883411472671_796756588_nU jedinici Saveza roditelja djece i mladih sa teškoćama u razvoju “Naša inicijativa” u Podgorici imali smo piliku razgovarati sa predsjednikom upravnog odbora istog, gospodinom Slobodanom Vukovićem. Penzionisani profesor fizike, Gimnazije “Niko Rolović” u Baru, je sa optimističnim prizvukom u glasu odgovarao na pitanja, pa se stekao utisak da je ovo polje rada i te kako u pogonu sa vidljivim rezultatima.

Na početku razgovora gospodin Slobodan Vuković želio je napraviti distinkciju između Saveza i Udruženja: “Savez predstavlja konfederaciju Udruženja, a na nivou Crne Gore postoji 20 Udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju. Mi imamo tako napravljen Statut da svako Udruženje može da radi za sebe, da ne smeta drugim Udruženjima s tim da se pridržava kodeksa koji mi imamo na nivou Saveza. To znači da ne idemo na štetu Saveza, da ne idemo na štetu naše ciljne grupe, a to su djeca sa smetnjama u razvoju. Savez kao viši nivo organizovanja naših Udruženja ima zadatak da nam podigne nivo pregovaranja, tako da mi sada kada vršimo pregovore nama su pregovarači ministri ili predsjednici Vlade. Savez je s tom namjerom i formiran – da bismo podigli nivo pregovaranja, sa lokalnog na državni nivo”. Zaključuje da su Udruženja preko Saveza uspjela da započnu i okončaju dosta zamisli, a na listi takvih ostvarenja gospodin Vuković odvaja kako su zahvaljujući njihovoj dobroj diplomatiji uspjeli da izdejstvuju promjenu u korist djece, kao što je slučaj sa Fondom zdravstva. Naporom Saveza se uspjelo postići da djeca koja su do prije godinu imala pravo na korišćenje rehabilitacije u Igalo do 15. godine svake druge godine bez pratnje roditelja, sada imaju pravo svake godine do 15. i to sa pratiocem.
“Onda, šta smo mi još uradili korisnog?” zapitao se gospodin Vuković i poslije kratke pauze nastavio: “Uspjeli smo da preko lobiranja poslanika u Skupštini Crne Gore izdejstvujemo zakon po kome jedan od roditelja koji ima dijete koje prima ličnu inavlidnu može da ide prije vremena u penziju sa 20 godina radnog staža. To je bila jedna ogromna povoljnost, zato što su to djeca sa najtežim smetnjama, bile tjelesne ili druge prirode”. Zatim dodaje da se trenutno vodi borba za izglašavanjem zakonu koji će omogućiti roditeljima koji imaju djecu sa smetnjama a ne rade niti ispunjavaju druge uslove, ipak dobijaju neku prosječnu platu u Crnoj Gori. “Najčešće su majke u tim pozicijama i one rade 24h bez naknade. U svakoj zemlji zapadne Evrope djeca sa takvim dijagnozama su pokrivena makar sa dva da ne kažem i sa tri asistenta tokom dana, a ovdje kod nas najčešće majke nemaju nikakvu nadoknadu.” Slobodan Vuković dodaje da imamo dosta slučajeva gdje jedan od roditelja, opet najčešće majka, mora napustiti posao iako ga je imao/la, jer nije mogao/la drugačije da rasporedi obaveze sa raspoloživim vremenom.

355431Zatim smo nastavili razgovor prelazeći na lokalni nivo djelatnosti, da konkretizujemo temu razgovora i saznamo šta to grupa pojedinaca radi svakodnevno. “Na lokalnom nivou se pruža konkretna usluga djeci. Naš cilj je da što više moguće idemo u socijalnu sferu. Nažalost, država nije obezbijedila ni dobre medicinske uslove tako da smo mi na lokalnom nivou prinuđeni, htjeli ne htjeli, da koristimo i dobar dio naših dnevnih aktivnosti u medicinske svrhe. Ali i dalje tjeramo našu ideju socijalizacije. U Baru naše Udruženje ima registrovanih 56 članova. Nažalost, uslovi za rad su nam vrlo slabi, radimo u postorijama OŠ “Jugoslavije” i imamo jednu jedinu prostoriju, ona ima oko 30ak kvadrata. Ali, imamo drugu povoljnost – u tim prostorijama mi ne plaćamo nikakve troškove ni vode ni struje ni zakupa prostora, tako da te nekolike hiljade evra koje bismo morali izdvojiti za zakup prostora i te režijske troškove mi koristimo za rad sa djecom.” Dodaje da je Udruženje u Baru prepoznato kao vrlo aktivna organizacija iz sociohumanitarne oblasti. Takođe, Udruženje roditelje djece sa smetnjama u razvoju nalazi se na budžetu Opštine Bar. Istina deklarativno, sa oko 1375 eura na godišnjem nivou. “Nama je više bitno bilo da se čuje da smo Udruženje koje je na budžetu čisto zbog razbijanja predrasuda u društvu, nego što nam taj novac znači.” Udruženje radi dobro, zaključak je koji je uslijedio. Gospodin Vuković dodaje da je glavni izvor prihoda konkurs od igara na sreću. Kaže da su to relativno skromna sredstva, ali su uspjeli sa tim sredstvima da odrade dobar posao. “Usput, da pomenemo da je Vladin projekat za stručno osposobljavanje visokoškolaca ove godine jako pomogao. Mi smo dobili dva defektologa i jednog fizioterapeuta za rad u Udruženju, tako da nam je to kao da smo dobili najbolji stimulans za rad. Tu nemamo potrebu da ih finansiramo, pa nam je to olakšalo rad, jer to država plaća. Imamo redovan tretman sa djecom, tako da smo ove godine baš prezadovoljni sa te strane.”

DSCF2660Sljedeći dio razgovora smo posvetili postojećim predrasudama u društvu prema djeci sa smetnjama u razvoju. Gospodin Vuković kaže: “Postoje predrasude u društvu, nažalost i sada. No istina mnogo manje nego u početku. Mi već postojimo 13 godina, o nama se čuje i mi smo tu vrlo javni i jasni”. Dodaje da Udruženje jako radi na proširenju svijesti građana. “Mi na početku nismo imali stručnjaka. Nama su čak bili problem ti ljudi koji su stručni i zaposleni u državnim institucijama, jer niko nije htio da nam priđe iz nekog straha da ne dobiju otkaz. Mi smo jednostavno imali problema da nađemo stručnjake za tu djecu. Međutim, mi sada imamo u Baru tri diplomirana defektologa – logopeda. Što je nezamislivo, jer je to bilo toliko deficitarna struka. No, samim našim angažovanjem uspjeli smo tu svijest da probudimo. Imamo još 2 – 3 stručnjaka isto sa Defektološkog Fakulteta, druge orijentacije. Sada, dakle, možemo reći da postoji stručni kadar, ako bi imali novaca da ga elementarno finansiramo.” Realnost je da neko može sedam dana da radi bez novca, ali osmog nastaje problem – to su mladi ljudi koji moraju da žive od nečega, moraju imati neku nadoknadu.
“Sa kadrom smo uspjeli da obezbijedimo nekakvu osnovu upravo podižući svijest kod naroda i mi više nemamo problema da djecu neko gleda drugačije što oni imaju smetnju. Ostao je još problem kod roditelja koji imaju dijete se smetjom u razvoju ali ne mogu to još sami sa sobom da rasčiste. Oni su nam sada najveća prepreka, jer dijete svako ima potrebe bilo sa smetnjom ili bez. No, ako ima dijete smetnju u razvoju, onda mu je potrebna veća pomoć a sam roditelj ne može to da shvati. Tu još uvijek pokušavamo nešto da uradimo, ali to su pitanja lične prirode gdje mi i nemamo pravo da zakucamo nekome na vrata.” Ipak, nota optimizma u glasu gospodina Vukovića nije opala zbog ovakvog zaključka.
Smetnje u razvoju su uglavnom kombinovane smetnje; zaostanje u psihičkom smislu i tjelesni nedostaci. Povlačeći fokus na inkluzije lica sa smetnjama u razvoju, gospodin Vuković kaže: “Mnogi poslovi za njih bi trebali da budu radna terapija. Nisu sva djeca s istim dijagnozama. Mi imamo djecu koja mogu savršeno dobro da budu na poslovima koji zahtijevaju intelektualni nivo. Npr. jedna mlada djevojka iz Saveza slijepih ima sasvim prijatan glas i tvrdim da bi odličan novinar bila”. Zatim nastavlja da tim licima treba omogućiti da rade ono što mogu: “Malo ko ih pita – Šta ti možeš da radiš? Nego svako kaže – Ti ne možeš ovo ili ono. Pitanje bi trebalo da ide u obrnutom smjeru – Šta Vi možete da radite? Treba im pružiti šansu”. Po prirodi, neko može više a neko manje – ne treba dodatno stavljati zabrane na nečije mogućnosti. “Znate li za genijalnog naučnika koji nije u mogućnosti da razgovora sa spoljašnjim svijetom pa je kompjuter prilagođen da funkcioniše kao glas njegovom umu? To nam govori, dakle, da i te kako ima ljudi koji mogu pružiti mnogo više nego što mi očekujemo od njih.”




Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *