full screen background image
Search
Tuesday 23 January 2018
  • :
  • :

NE UTIŠAVAJTE IM PJESMU GUŠEĆI IM NADU

Često kada čuju za Rome mnogi pomisle na taman ten, na dječaka koji čeka crveno svjetlo na semaforu kako bi mogao da zakuca na prozore zaustavljenih automobila, na majku koja u naručju nosi novorođenče i moli za parče hljeba. Nakon toga, isti će doći do zaključka da su to manjine, na periferiji grada, te im ne treba pridavati mnogo značaja niti pažnje. Jednostavno, nisu dio njihovih života. Pa ipak, vođeni vječitim predrasudama, ljudi tom istom dječaku znaju odlučno da odbruse, a sirotu majku je dovoljno oštro i prezirno pogledati da se njena glava pogne, a tanka ispružena ruka nesigurno povuče.

ROMIŽivim u Podgorici, na periferiji grada. Okružena romskom populacijom. Sve do nedavno, mogu slobodno reći, i ja sam bila pod uticajem  mnoštva etiketa i predrasuda kojima su me bombardovali kako vršnjaci, tako i odrasli u mom okruženju. I, priznajem, nije lako trgnuti se i odbaciti sve što ti govore. Ali ja polako nalazim način. Postajem svjesna mnogih vrijednosti koje nam Romi svakodnevno serviraju, ali naše su oči takve da ne vide ono što je dio njih.

Često kada sjedim u svojoj toploj sobi, sa domaćeg zadatka misli mi skrene pjesma koja dopire sa ulice u kojoj živim. Ustanem, razmaknem prozorsku zavjesu, kad gle čuda! Okupilo se nekoliko Roma i oni pjevaju. Zar imaju razloga? Odbačeni, neshvaćeni, ali oni i dalje pjevaju. Čini se kao da skrivaju potištenost i pokušavaju da se izbore sa okolinom ne dozvoljavajući joj da sputa njihovo dobro raspoloženje. Pa zaboga, ni mi koji imamo mnogo više od njih nismo toliko veseli. Ili bar to ne pokazujemo. Mi skrivamo sreću,  a vrlo vješto otkrivamo prezir prema njima, bol i tugu kada nas zadese.

Ali, koliko god oni raspjevani bili, nije im lako gaziti kroz život uz muku, neprimijećeni. Još im je teže kada ne nailaze na razumijevanje onih sa kojima dijele parče neba, zemlje, svjetlost dana i mjesečinu noći. A možda najteže to što živimo u dvadesetprvom vijeku, a sredina ne pokazuje pomak, bar ne veliki. Nekolicina je onih koji im se počinju približavati, ali ta brojka se ne može porediti sa  brojem onih koji su odlučno na velikoj distanci i ne žele napraviti ni mali korak naprijed. Korak ka dobronamjernoj ljudskoj bliskosti.

Često ćemo, nažalost, čuti nešto poput: “Ne, on je Rom. Ne možeš se nadati ničem dobrom.” Ili ćemo čuti uzrujanu majku kako dovikuje svom djetetu: “Sine, dođi ovamo, nemoj se sa njom igrati!”A onda, ako obratimo pažnju na malu Romkinju koja je upravo ostala bez prijatelja sa kojim bi se igrala, nikako ne možemo ostati ravnodušni. Njen zbunjeni pogled koji odaje nevinost i čistotu srca, romske duše, ganuće našu ukoliko u njoj ima i malo osjećaja. Samo na trenutak razmislimo koliko je ipak srećna sada kada još uvijek ne zna šta joj nosi budućnost. Sada kada joj nije jasno zašto je dječak otrčao majci i sada kada ni ne sluti da je razlog to što kod kuće nema tekuće vode ili je možda njeno korištenje ograničeno u skladu sa mogućnostima ogromne porodice. Prosto, ona ne zna da je uskraćena za slatke trenutke djetinjstva samo zato što je Romkinja. Bolje rečeno, samo zato što naš narod, čini se, još uvijek nije spreman proširiti svoje vidike i podići ljestvicu vrijednosti čovječanstva na stepenicu više prihvatajući jednakost.

djurdjevdan0Ova ista djevojčica otrčaće kući. Tamo će je čekati braća, sestre, roditelji i tamo će naići na ljubav. Oni su nesebični u darivanju iskrene,
dobronamjerne podrške, razumijevanja. I mada mnogi nemaju osnovne uslove za život, zadovoljni su što ipak imaju jedni druge.  A onda, kroz par godina, djevojčica, tada već djevojka od nekih petnaestak godina biće supruga. Udata možda za svog vršnjaka, a možda za nekoga ko je godinama stariji i vjerovatno će imati i dijete. Bilo kako bilo, u njihovoj porodici vladaće zajedništvo kojem su ih naučili njihovi roditelji. Svoju djecu podizaće na temeljima sloge i naučiće ih da povrh svega budu dobri ljudi. Istina, uvijek ima onih koji odstupaju od većine. Kao i kod nas,  tu su oni koji se ne mogu pohvaliti ovim vrlinama, ali većina manjine o kojoj sada govorim sinonim je za sreću, međusobno razumijevanje i spokoj mada se često suočava sa nemoralom današnjice. Ostali bi mogli i biti opravdanje za osudu sredine, ali dok je god sredina slijepa za kvalitete ovog naroda, nikakvo opravdanje ne postoji.

              Sada, zapitajmo se konačno – nisu li Romi najhrabriji ljudi koji koračaju ovom planetom? Nisu li oni ti koji tragaju za vječitim idealom slobode? Izgleda kao da se poput Don Kihota bore protiv vjetrenjača. Vjetrenjače su svi kojima neosnovana barijera ne dozvoljava da na Rome gledaju istinskim očima. A sve dok ne budu bili u stanju da to učine, Romi će patiti. Duboko u duši, ali će patiti. Pored svega, i dalje će se boriti. Njihova pjesma ne dozvoljava im da se predaju.  Čak i kada umiru, umiru sa muzikom na usnama, dostojanstveno. O  tome su govorile brojne narodne pjesme i priče.

              Često šetam gradom. I uvijek primijetim kako je jedini posao koji Romi obavljaju u mom gradu, čišćenje javnih ulica. Zašto? Da li je moguće da ni jedan Rom nije u stanju postići nešto više i dalje od zelene kante za smeće i slamene metle? Ako želimo da zaobiđemo istinu, hajde da u to vjerujemo. Ali ako, pak, ima onih koji žele čuti istinu, neka znaju da smo svi mi zajedno krivci za njihove neuspjehe. A sve zato što ih ne prihvatamo kao dio našeg društva, te se zbog toga mnogi ne školuju, ne socijalizuju. Ne dozvoljavamo im da nam se približe. Pa kako im onda suditi? Kako nekome suditi na osnovu boje kože, ako ne želimo zaviriti unutra? Ili hoćete da kažete da odijelo ipak čini čovjeka?  Ako mislite tako, onda našem društvu nema pomoći. Sve više se udaljava od pravih ljudskih vrijednosti. A ako ima onih koji tako ne misle, ja na njih apelujem da budu prva i prava promjena koju svi mi želimo da vidimo.

hope           Zašto ih odbacivati? Zašto im ne pomoći da budu dio nas? Šta ih razlikuje od onih koji ponosno, sa željom da ponize, bacaju papirić na ulicu koji trenutak kasnije tamna ruka podiže i stavlja u kantu, a zatim se okrene na drugu stranu i suoči sa zlim osmijehom dječaka koji prosipa čitavu kesu starog hljeba na klupu. Rom trči ka klupi misleći jedino na svoju porodicu kojoj će tako obezbijediti jedan obrok više. Pitam vas opet: šta ih to razlikuje od nas? Ironija je, izgleda, što oni treba da traže milost od onih koji su im u stanju uputiti samo prijekor, prezir, a rijetko samilost, saosjećanje i razumijevanje.

             Konačno, molim sve vas da ukoliko niste u stanju uvidjeti kako su i oni ljudi, shvatite da su ipak ljudska bića i kao takva zaslužuju da budu dio ove planete. Nemojte usmjeravati zrake Sunca daleko od njih. Nemojte slati kišu na njihove domove. Jer znajte da to neće utišati njihovu pjesmu, ali će polako gušiti njihovu nadu. Kako njihovu, tako i nadu svih onih koji čekaju bolje sjutra.




Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *