full screen background image
Search
Thursday 22 February 2018
  • :
  • :

Kolica su moj modni detalj

Biljana Nedić ima dvadeset osam godina i živi u Banja Luci. Pored redovnih studija, radi u administraciji fabrike obuće BEMA, igra košarku, ide na streljaštvo, slika, piše.  Četvrta je godina studija na privatnom BLC Koledžu – studijski program Mediji i komunikacije, smjer Novinarstvo i multimedija.

Prva četiri razreda osnovne škole završila je u selu Ćorkovići kod Vlašića. Kasnije je zbog školovanja morala da se preseli u Crnu Goru, jer u Banja Luci u tom trenutku nije bila nijedna pristupačna škola za korisnike kolica, niti su njeni roditelji imali uslova da se sa sela presele sa njom u grad kako bi joj pomagali.

“U tim domovima bila sam prinuđena da sama odrastam i sazrijevam. Tamo sam rano počela da se suočavam sa raznim problemima o kojima nisam imala kome da pričam. Kada dodjem kući tokom raspusta, iako sam imala problema, nisam htjela da opterećujem roditelje koji su svu svoju energiju usmjeravali ka tome da ja imam sve. Pružili su mi i više nego što su mogli. Vaspitavali su me da budem čovjek, da budem svoja, da volim sve i svakoga, da u ljudima vidim dobre strane i da ne osuđujem”, objašnjava Biljana.

Po povratku u Banja Luku, željela je da upiše likovnu akademiju, ali nije bila pristupačna za korisnike kolica. “Upisala sam Pravni fakultet, jer je samo on imao pristupačan ulaz. Rektor je obećao da će arhitektonske barijere na likovnoj akademiji biti otklonjene pa sam se nadala da ću moći tamo da se prebacim. Međutim to se nije desilo. Napustila sam pravo i čekala momenat kada ću naći nešto bar blisko umjetnosti a da taj fakultet bude pristupačan. Trenutno sam četvrta godina studija na privatnom BLC Koledžu, studijski program Mediji i komunikacije, smjer Novinarstvo i multimedija. Prije  nego što sam odlučila da upišem ovaj fakultet dobro sam se raspitala o  profesorima i pristupačnosti fakulteta i sve mi je odgovaralo. Novinarstvo me je privuklo, jer sam uvidjela kolika je moć medija i koliko će mi to pomoći u daljoj borbi da se ovakve stvari koje se dešavaju meni ne dešavaju svima. Trenutno sam na listi kandidata za najboljeg studenta u prethodnoj godini i povodom toga spremam jednu izložbu”.

Košarku u KKI „Vrbas“ počela je da igra iz čiste radoznalosti. Otišla je na utakmicu i odlučila da proba. “Na početku je to bila zabava, druženje i popunjavanje slobodnog vremena. Onda se pretvorilo u nešto ozbiljno, kasnije i u profesionalizam. “Nikad me sport nije posebno privlačio, ali kada sam prvi put zaplakala na terenu zbog poraza, znala sam da sam ušla duboko u tu priču i da je to ono što me interesuje”.bilja2

Prema njenim riječima život za osobe s inaviditetom u Banja Luci je težak.”Arhitektonske barijere nisu toliki problem koliki su problem one u svijesti ljudi. Kada se one otklone, automatski se otklanjaju i arhitektonske, jer osviješćenim ljudima ne morate upirati prstom, oni to već znaju da treba. Ne bih mogla izdvojiti šta je trenutno najbitnije jer je sve važno – bolnice, vrtići, škole”.

Svoje shvatanje invaliditeta objašnjava na sljedeći način: “Sada su moja kolica više moj modni detalj, nešto što mi pomaže, a ne nešto što mi odmaže. Shvatila sam koliko se drugi ljudi trude da budu primijećeni i drugačiji, a meni to kolica omogućavaju. Vremenom sam naučila sebe da mi to ne smeta”, kazala je Biljana.

Na samom kraju poručuje: “Svi mi imamo svoje probleme u životu i oni nijesu lakši ili teži od problema bilo koga drugog. Treba samo da nađemo nešto ili nekog ko će nam biti izvor pozitivne energije i isto tako neku aktivnost gdje ćemo izbaciti negativnu. Mi smo u stvari skloni tome da gledamo i koncentrišemo se na ono što nemamo, ali kada krenemo stavljati na papir ono što imamo shvatimo koliko smo srećni i bogati. Život je lijep i kratak. Treba ga živjeti.”

Izvor: disabilityinfo.me




Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *