full screen background image
Search
Saturday 20 January 2018
  • :
  • :

Ako je tamno, neka makar bude ljubičasto

Jedna od izranjenih, izderanih duša ovoga grada, sjedjela je toga dana, u suton, dolje, pokraj rijeke zlatnosmeđe boje, kovitlave u nevidljivom koritu. Blijedozlatna boja nedozrelog sutona okupala mu je lice, provirila tamo iza nemirnog, plavog mosta i nije se više nazad vraćala; samo je kontrasno u odnosu na okolno bilje postajala, polagano, žarkija i žarkija, tamnija i tamnija.

Zagasitosivi jesenji kostim savršeno je pristajao uz kišni šešir od voštanog platna. Nešto ranije, tog, 17.novembra neke od godina koje će kasnije skliznuti te tako nestati nalik na bisere koji nestaju sa loše nanizane ogrlice, padala je teška, prljava kiša. Sada je rijeka plavila preko kamenja i mijenjala mu boju; više nije bilo jednobojno, odnosno, sivo. Jer, sivo je jedina boja koja je sama.
Cigarete nije gasio o parče betona na kom je sjedio već ih je žustro bacao što dalje od sebe, što više ka vodi. Tik prije nego li ih baci, okretao je glavu. Čudesno, potpuno smirena prilika u jednoličnom trenutku kao što bješe ovaj izbjegavala je tako običnu informaciju..komično.
Nakon ispušene cijele kutije, konačno, ustao je, popeo se stepenicama do parka koji je odveć dobro poznavao i ne zadržavši se u njemu duže od jedne šetnje dijagonalno sjećući zeleni tepih, mokar, hodao je brzo i još brže spuštao glavu ka zemlji. Krio je odraz svog lika u barama koje nije preskakao…niti jednu.

Kada je stigao pred zgradu u kojoj je živio, zastavši, uputio je hladan pogled rešetkama koje se brane snovima i nedosanjanim hvatom ruke za tabakeru, naglasio je da je, kao što to obično i čini, zaboravio da je prazna. Stajao je i dalje..dugo, vrijeme je već otišlo u nepovrat. Postalo je svježije. Neki od komšija, trgnuo ga je iz misli. Pozdravili su se, nasmješio se jedan, drugi, potom je nastupila neprijatna tišina. I otišao jedan, drugi se popeo u stan…bilo je otključano, kao i uvijek. Ušavši u svoje gnijezdo od konoplje, kako je nazivao taj stan, začulo se jecanje koje presijeca glas. Dopiralo je iz kupatila.

Stigao sam! – povikao je tražeći cigarete po obližnjim fiokama, onako, u hodu, ni ne osvrnuvši se.
Tada se iz mraka istakla na vratima mlada djevojka sniježne puti i duge crne kose. Bila je tiha korakom, potom riječima; jedva da je dodirivala štok a izgledalo je kao da je oslonjena. On ju i dalje nije primjećivao čeprkajući po ladicama, pregledajući prostor ispod dušeka i sva ostala mjesta na kojima se još cigara moglo naći. Samo je nekoliko puta kroz zube promrmjao – Da li si vidjela moje cigare?
Iako je to izgovarao kao da ima konstantno preimućstvo nad njom, izgrađenom od sjenki koje se prelamaju na krajevima kose gdje lokne prestaju, nije bilo tako. Njena tišina činila je da njegov glas od buke došeta, na prstima, do zašaptalog.

Ta figura…jad se svlačio sa njenih blijedih ramena do prve prepreke; blago izbačenog trbuha sa skoro neprimjetnim natpisom “CORRUPTIO OPTIMI CUIUSQUE PESSIMA” – kada se dobar čovjek pokvari, postane najgori, i zaista, njena ljepota je boljela. Oko ovog prizora, lebdjele su misli, katkad razvratne praćene životinjskim nagonom koji je kontrolisala njegova mirna i na prvi pogled prijatna spoljašnjost, misli koje je čuvao kao onu jednu najdražu, ujedno i najbolniju putanju kojom se ne smije hoditi, nikada.
Nije odgovarala. On je već pronašao kutiju i zauzeo mjesto u komotnoj fotelji odmah pored ulaznih vrata. Tu bi sjedio svakoga dana, ponekada čak i zaspao. Opet tiho, došetala je do njega. Tu je stajala nekoliko trenutaka a onda sjela preko puta. I, pustila glas…

– Danas, probudila sam se rano, znaš? Jako rano. Čini mi se da je bilo pet i nešto. Potom sam sjela pokraj prozora, znaš, moje omiljeno mjesto i gledala cestu. Bila je prazna. Nešto…ta praznina, progutala me je, na svega časak i onda sam u ritmu ubrzanog daha mijenjala položaje. Nešto najjednostavnije, lako i poletno, falilo je, znaš?
Onda sam prošetala malo i vratila se. Nedostajao mi je jedan kapavi drvored kojim sam hodila nekada. Otišla sam pod tuš nakon toga; trebalo je poprilično vode da sperem neostvarenost sa ovih izmučenih leđa. Zadržala sam se. Nisam izlazila dok tebe nisam čula.
Probudio si me. A nisam spavala…znaš li?
Svoj monolog završila je uzevši češalj u ruke i počevši da češlja svježe lokne. Posmatrao je njene pokrete, analizirao, i borio se da ne ometaju njegov užareni mir. Taj trenutak, sveti i najtiši, je ono što nikada, ni u najljepšim snovima ne ispušta iz ruku. On to ne daje nikome.
Gledala ga je ispitivački neko vrijeme, potom se obukla, jako brzo, ne zatvorivši vrata za sobom. Nije ostavila zvuka da se pamti toga puta. Nije ni trepnuo. Mirno je promjenio pozu i uzeo knjigu sa obližnje police.

Stigao je i mrak. Sada je sjedjeo pokraj prozora u istoj pozi koju je ona ranije opisala i pokušavao je sjetiti se tog kapavog drvoreda koji je natutnula kroz priču.
Za sve njene drvorede, trotoare, brežuljke, drveće i pjesme, on je čuo. Bio je siguran da je dugo slušao o njima. No, sada više nije bio siguran da li je znao o njima. Čak i da je popamtio te informacije koje mu je drsko bacala u lice tih nekih ledenih mjeseci koji se pamte, da li bi ih znao i razumio?
Nije bilo niti jedne stvari više u koju je ovaj čovjek ove noći u ovom stanu koji je nazivao svojim gnijezdom, u ovoj pozi koja je njena, mogao biti siguran, baš kao što ni njegova stopala nisu znala za sigurnost te su klizila sa drveta na kom je sjedio i kao što su njegove misli sve dublje i dublje tonule u njenu orbitu.
Pri svem tom, prošlo je dovoljno časova. Trebalo je da je već stigla. Bio je to dovoljan razlog da se malo opusti u snu obojenom Majlsom Dejvisom i njegovom vrstom plave.

Oko tri sata po ponoći napolju je počelo da mrzne. Jedino to ga je moglo probuditi, zaista. Opet je uslijedila potraga za kutijom cigareta. To zaista nijesu bile najjeftinije u ponudi no jednako kao što u životu, na ulicama napuštenih gradova, rasni psi zbog nebrige o njima postanu lutalice i kao što negrljena duša vremenom postane slama te ubrzo potom i izgori, nešto takvo bila i sa cigarima. Poslije četvrte ispušene skroz do prljavog, žutog filtera, ona i dalje nije bila tu.
Potom, uzeo je da jede. Hljeb, stariji od dva dana unazad a salama i neko povrće mirisali su čudno. Dugo je objedovao; toliko dugo da je jedini razlog što je prestao bilo to što mu je dosadilo da žvaće.
Opet je sjeo pokraj prozora. Tada se začuo tupi udar vrata. Ona. Nasmijana. Radost u pokretu.

Znaš, prešla sam ulicu tu, ispred zgrade, na semaforima i svjetlo semafora…
Šta, bilo je zeleno? -Neprijatno ju je prekinuo.
Ne.
Crveno? -Rekao je uvlačeći dim konjski jako.
Ne.
Pa šta onda? – Povikao je.
Nije ga bilo! – uzvratila je. Ozbiljno! Samo se ljuštura, kružna, sa onim preklopnim dijelom širila i odavala zastrašujući utisak svog prisustva. Zato sam se zadihala. Imala sam osjećaj da će da me proždere. -Rekla je to zagledana u pod, zamišljena, na mili-sekunde, otužna.
Smiješno! -dodala je.
Uslijedio je njen, najmanje desetominutni, glasan smijeh.
Sve to, on je samo hladnokrvno posmatrao, kao analizirajući, svakog trnutka saznajući više i bolje, al’ opet nevjerovatno mnogo nezadovoljan. Nastavljala je. Kao da je ubadala žaokom svoje nasmijane figure u otvorene rane na njegovoj duši.
Kao..a bilo je.

Cijele noći, nastavljala je. Činila je isto, a to njeno isto, ono najdraže, repeticija u pokretu, mislima i duši, natjeralo ga je, kao i obično na san. Neki ljudi kada se prepadnu bježe u Ameriku, Brisel ili čak Italiju a on je bježao u san, jak san.
Sjutradan, probudilo ga je snažno lupanje loncima, nalik na muziku. Na dnevnoj svjetlosti presijavali su se tonovi ljubičaste i tirkizne, kao na platnu. Neki pokret, okretan, u vazduhu, značio je ples. Igra sjenkama kroz prostor, oslonjena na onu najveću, sjenku nadvratnika, mirisala je na sok od drenjina i divljih jabuka. Onako kisjelast, davao joj je prostor da se prostre tako naivna kao bijeli leptir po cijelom dnevnom boravku, nečujnim i opet lakim korakom, nježnim kao plašt, kao let.
Buke danas, ako se izuzme ono što je ona nazivala ‘limenom muzikom’ nije bilo. Nakon što je odložila lonce i opet sjela pokraj prozora jedino što je pružalo zvuk bila je kričava, zelena marama uparena sa blagim rukavicama.
Prišao je. Stavio je ruke na njena ramena. Nakon kraće pauze, na njenu glavu prislonio je izduženu bradu. Tada je spustila glavu međ’ koljena i briznula u plač. Mirno je plakala, zašaptalo opet, kao i sve drugo što je činila, a on je polako nestajao u sjenci dok je iz kupatila dopirao bljutav miris sapuna; sve to ličilo je mirišljavu uspomenu koja u noći tužnoj odlazi preko daleke rijeke.
Zaspala je.
U tom, neudobnom položaju, njena kičma izgledala je kao vraćena u svoj prvobitni oblik, onako iskrivljena i jadna. U san, dolazile su joj vrane s bijelim kljunovima, mršuljave i trome, penjale su joj se na leđa iskrivljena i kao da ih je morila žega napetosti njenih kostiju, poletjele su na kvaku tapetiranih vrata koja su se vidjela tek onda kada su raširile krila.
Probudio ju je blizak šapat i blaga šaka, poznata – u suprotnom bi poskočila i vikala kako to obično čini, na obrazima. Progutala je. Danas su žute. Potom voda. Opet san. Miran san. Napokon…

 

purlerain

Ova uskoglava djevojka je jednog 17.marta slušala njoj poznatu melodiju u nekom od poznatih prostora. Završilo se. Muzika nije imala boju više…bila je rastopljena. Za par sati postaće kristal koji će viriti iz oka.
Ušla je u stan. On, čekao je. U sjeni. Kod prozora, kao i uvijek.
Odmah s vrata primjetila je; napeta desna šaka kao da je mirisala na gnjev. Na podu, pocjepana haljina sljezove boje, nešto modroplavo da boli, da se pamti, jecaji koji se grizu, jecaji koji se plaše zuba gornje vilice na donjoj usni. Ples granja kroz otvoren prozor donio je zreo miris nekih zaboravljenih plodova. Jad na čaršavu, jad u kosi, iza uha i na vratu, svuda je jad. Nasmijan. Jebeno nasmijan.
Soba sa zidovima obloženim porculanskim pločama sada je odzvanjala od čudnog, napetog smijeha. Neobrijano i masno lice, zbunjeno je posmatralo, razjapljenih usta, potom se odmicalo, posezalo za kutijom cigara koja je trebalo da bude na stolu no je nije bilo.
I zvonjava sablasnih časova pratila je njeno unošenje u lice i još gore, agresivan smijeh.
Olovnosivo jutro pratilo je kraj bolne parade.
Te noći, prvi put nije sanjala a sva ta drenjava i bol koja je vrištala iz njenih nasmijanih očiju, otjerala ga je.
Te noći, nakon njegova odlaska, ona, ožalošćena, samo je skupljena međ’ koljena, opet, premotavala u glavi.
Nije sanjala, dovraga nije!

Posljednji san koji ju je preplašio na smrt bio je onaj koji je urezan, izvučen iz okrilja zaborava zauvijek. San o ljubavnicima koji se na pruzi pozdravljaju pjevuckavim glasom.
Tamnoljubičasta, više crna tekućina bila im je pod nogama. Časak prije pozdrava, počinjena je lijepa, divlja ludost. Kamenoplavi dodiri, razdvajanje, do tada, ukrštenih prstiju koji su se nazirali kroz grane bagrema; one grane koje se čuju u noćima s mirisom decembra, boli. Golemo boli, čak i kada je odveć tupo u sjećanju i gotovo u pokretu. Uvijek.
Nad plavim gradom, lebdio je sumrak a plamene baklje srcem ožarene, ograđivale su putanju od nasutog pijeska. Zgusnuli mrak sa razuđenim mirisom mašina, nosio je do usana tih ljubavnika vjetar što jača u ranoj jesenjoj noći. Dah beskrajnosti mirisao je između pogleda,bio je jednom kraj.
Samo jedan ideal za ispuniti; okupati bit našeg postojanja u vodi koju vjetar nanosi s’ snježnih vrhova do kraja rastanka. A njihovim počecima, ionako, završavaju samo strašne tuge.
Užegla i brutalna vanjština koje se plaše nevini, horizont očekivanja što je sjekao rijetku bagremovu šumu po horizontali, to je eksterijer rastanka u snu.
Uskoglava djevojka i širokogrudi momak bili su u epizodi, gledali su bjelinu rascvjetale ivančice pokraj puta.
Duhovita dosjetka, prekinula je tišinu. Ustupljeno je bilo mjesto bijegu u glasan smijeh.
Opet je bila neka priča o tugama, radostima, pokajanju i ….kad ne znaju. Onda je bio muk.
U granju, mirisala je misao koja je uskovitlala pamet.
Trgnuo ju je poznat’ dodir. Danas su plave. Kasnije će opet biti žute.
Ali nema sna. Nema. Voda. I…nešto što liči na mir.

Nekog sljedećeg sedamnaestog, bila je sama, pokraj prozora,žalila za kapavim drvoredom, pored neke rijeke i sve je bilo kristalno.
Samo bilo je sunca mnogo, a ona nije umjela da prati.




Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *